IVAN PAVAO II.

Njegove Svetosti pape Ivana Pavla II.
biskupima, svećenicima i đakonima,
svim osobama posvećenoga života
i svim vjernicima laicima o Euharistiji
i njenu odnosu prema Crkvi

UVOD

1. Crkva crpi svoj život iz Euharistije. Ova istina nije jednostavno izričaj svakodnevnog iskustva vjere, nego sažetak središnjeg otajstva Crkve. Na različite načine ona u radosti doživljava trajno ispunjenje obećanja: "I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta" (Mt 28,20). Ali u svetoj Euharistiji, po pretvorbi kruha i vina u Gospodinovo tijelo i krv, ona se u toj prisutnosti raduje velikom radošću. Nakon Duhova, kad je Crkva započela svoje hodočašće prema nebeskoj domovini, božanski je Sakrament označavao protjecanje njenih dana, ispunjajući ih i nadom.

Drugi vatikanski koncil s pravom naviješta da je euharistijska žrtva "izvor i vrhunac cijeloga kršćanskog života".(1) "Presveta Euharistija naime sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista, naš Vazam i živi Kruh. On po svom Tijelu, Duhom Svetim oživljenom i oživljavajućem, daje ljudima život."(2) Pogled je Crkve trajno usmjeren prema njenu Gospodinu, prisutnom o Oltarskom Sakramentu, u kojem ona otkriva potpuno očitovanje njegove neizmjerne ljubavi.

2. Za vrijeme Velikog jubileja 2000. godine imao sam prigodu slaviti Euharistiju u Cenakulumu u Jeruzalemu gdje je, prema tradiciji, slavljena prva Euharistija od samoga Isusa. Veliko blagovalište na katu bijaše mjesto gdje je ovaj presveti Sakrament ustanovljen.

Tu je Krist uzeo kruh, razlomio ga i dao apostolima rekavši: "Uzmite i jedite! Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje" (usp. Mt 26,26; Lk 22,19; 1 Kor 11,24). Potom je uzeo kalež s vinom te im rekao: "Uzmite i pijte iz njega svi! Ovo je kalež moje krvi, novoga i vječnoga saveza, koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha" (usp. Mk 14,24; Lk 22,20; 1 Kor 11,25). Zahvalan sam Gospodinu Isusu što mi je, slušajući njegovu zapovijed: "Ovo činite meni na spomen" (Lk 22,19), dopustio na istome mjestu ponoviti riječi koje je On izgovorio prije dvije tisuće godina.

Jesu li apostoli, koji su sudjelovali na Posljednjoj večeri, shvatili značenje riječi koje je Krist izgovorio? Možda nisu. One će se riječi potpuno razjasniti samo na svršetku Svetog trodnevlja (Triduum sacrum), tj. vremena od Četvrtka navečer do Nedjelje ujutro. U tim je danima sadržano vazmeno otajstvo (mysterium paschale), u njima je sadržano i otajstvo Euharistije (mysterium eucharisticum).

3. Crkva se rađa iz vazmenog otajstva. Upravo se stoga Euharistija, koja je na najizvrsniji način sakrament vazmenog otajstva, nalazi u središtu crkvenog života. To je jasno već iz prvih slika Crkve koje nam nude Djela apostolska: "Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama" (2,42). "Lomljenje kruha" se odnosi na Euharistiju. Nakon dvije tisuće godina nastavljamo ostvarivati onu prvotnu sliku Crkve. I dok to činimo u euharistijskom slavlju, oči duše su okrenute Vazmenom trodnevlju: onome što se je dogodilo na Veliki četvrtak, za vrijeme Posljednje večere i nakon nje. Ustanova Euharistije sakramentalno je anticipirala događaje koji će se potom ostvariti, počevši od agonije u Getsemaniju. Nanovo vidimo Isusa kako izlazi iz Cenakuluma, odlazi s apostolima na drugu stranu potoka Cedrona te stiže u Maslinski vrt. U onom se Vrtu još uvijek nalaze veoma stara stabla masline. Možda su bili svjedoci onoga što se je u njihovoj sjeni dogodilo one večeri kad je Isus u molitvi proživljavao smrtnu tjeskobu "i bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju" (Lk 22,44). Krv, koju je malo prije u euharistijskom Sakramentu predao Crkvi kao piće spasenja, počinje se prolijevati. Njen izljev će se potom dovršiti na Golgoti, postajući instrument našega otkupljenja: "Krist se pojavi kao Veliki svećenik budućih dobara… i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj uđe jednom zauvijek u Svetinju i nađe vječno otkupljenje" (Her 9,11–12).

4. Čas našega otkupljenja. Premda je neizmjerno kušan, Isus ne bježi pred svojim "časom": "I što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas!" (Iv 12,27). Želi da mu se učenici pridruže, premda mora iskusiti osamljenost i napuštenost: "Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijte i molite da ne padnete u napast!" (Mt 26,40). Samo će Ivan ostati pod križem, uz Mariju i pobožne žene. Agonija u Getsemaniju bila je uvod u agoniju Križa na Veliki petak. Sveti čas, čas otkupljenja svijeta. Kada se slavi Euharistija uz Isusov grob u Jeruzalemu, gotovo se na opipljiv način vraćamo u njegov "čas", čas križa i proslave. Na ono mjesto i u onaj čas duhovno se vraća svaki svećenik kad slavi Svetu Misu, zajedno sa zajednicom kršćana koja na njoj sudjeluje.

"Raspet, umro i pokopan, sišao nad pakao i treći dan uskrsnuo od mrtvih." Na riječi ispovijesti vjere kao odjek dolaze riječi kontemplacije i navještaja: "Evo drvo križa, na kojem je spas svijeta visio. Dođite, poklonimo se!" (Ecce lignum crucis, in quo salus mundi pependit. Venite adoremus!) To je poziv koji Crkva upućuje svima u popodnevnim satima Velikog petka. Svoju će pjesan nastaviti u uskrsno vrijeme kako bi navijestila: "Uskrsnu Gospodin iz groba koji je za nas visio na drvu križa. Aleluja" (Serrexit Dominus de sepulcro qui pro nobis pependit in ligno. Alleluia).

5. "Mysterium fidei! – Tajna vjere!" Kada svećenik izgovori ili zapjeva ove riječi, vjernici uskliknu: "Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo."

Ovim ili sličnim riječima Crkva, dok ukazuje na Krista u otajstvu njegove Muke, objavljuje također svoje vlastito otajstvo: Ecclesia de Eucharistia. Ako je darom Duha Svetoga Crkva rođena na dan Pedesetnice te se zaputila putovima ovoga svijeta, odlučujući trenutak njena oblikovanja zasigurno je ustanova Euharistije u Cenakulumu. Njen temelj i izvor je cijelo Vazmeno trodnevlje, a ono je kao sabrano, anticipirano i zauvijek "koncentrirano" u daru Euharistije. U tom daru Isus je Crkvi povjerio vječno posadašnjenje vazmenog otajstva. Njime je ustanovio otajstvenu "istodobnost" između onog Trodnevlja i protjecanja svih vjekova.

Ova nas misao dovodi do osjećaja velika i zahvalna divljenja. U vazmenom događaju i u Euharistiji koja ga kroz stoljeća posadašnjuje uistinu postoji velika "sposobnost", u kojoj je sadržana cjelokupna povijest, kao primateljica milosti otkupljenja. Ovo divljenje treba uvijek prožimati Crkvu okupljenu u euharistijskom slavlju. Na osobit način mora pratiti služitelja Euharistije. Uistinu, on je onaj koji, zahvaljujući ovlasti koju mu dariva svećeničko ređenje, vrši čin posvećenja. On je onaj koji, ovlašću koja mu dolazi od Krista iz Cenakuluma, izgovara: "Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje… Ovo je kalež moje krvi koja se za vas prolijeva…" Svećenik izgovara ove riječi ili radije svoja usta i svoj glas stavlja na raspolaganje Onomu koji ih je izgovorio u Cenakulumu i koji je htio da ih u svakom naraštaju u Crkvi ponavljaju oni koji ministerijalno sudjeluju u njegovu svećeništvu.

6. Htio bih ovom enciklikom nanovo probuditi ovo euharistijsko "divljenje", u kontinuitetu s jubilejskom baštinom koju sam predao Crkvi s apostolskim pismom Novo millennio ineunte i marijanskom krunom te baštine Rosarium Virginis Mariae. Promatrati Kristovo lice, promatrati ga s Marijom, "program" je koji sam stavio pred Crkvu u zoru trećeg tisućljeća pozivajući je da izveze na pučinu povijesti sa zanosom nove evangelizacije. Promatrati Krista uključuje znati ga prepoznati gdje god se očituje, u njegovim brojnim prisutnostima, a nadasve u živom Sakramentu njegova tijela i njegove krvi. Crkva živi od euharistijskog Krista, Njime se hrani, Njim se prosvjetljuje. Euharistija je otajstvo vjere, a ujedno je i "otajstvo svjetla".(3) Svaki put kad je Crkva slavi, vjernici nanovo mogu na neki način oživjeti iskustvo dvojice učenika iz Emausa: "Otvoriše im se oči i prepoznaše ga" (Lk 24,31).

7. Od kada sam započeo svoju službu Petrova nasljednika, uvijek sam Velikom četvrtku, danu Euharistije i Svećeništva, posvećivao osobitu pozornost šaljući pismo svim svećenicima svijeta. Ove godine, dvadeset i pete moga Pontifikata, želim cijelu Crkvu potpunije uključiti u ovo euharistijsko razmišljanje, kao i zahvaliti Gospodinu za dar Euharistije i dar Svećeništva: "Dar i otajstvo."(4) Ako sam, proglašujući Godinu Krunice, želio svoju dvadeset i petu obljetnicu pontifikata staviti pod znak kontemplacije Krista u Marijinoj školi, ne mogu dopustiti da ovaj Veliki četvrtak 2003. prođe, a da se ne zaustavimo pred Kristovim "euharistijskim licem", s novom snagom ukazujući Crkvi na središnjost Euharistije. Od nje Crkva živi. Ovim se "živim kruhom" ona hrani. Kako sam mogao ne osjetiti potrebu da sve ne potaknem da iznova dožive Euharistiju?

8. Kad mislim na Euharistiju, gledajući svoj život svećenika, biskupa, Petrova nasljednika, spontano se prisjetim tolikih trenutaka i tolikih mjesta na kojima mi je bilo omogućeno slaviti je. Sjećam se župne crkve u Niegowiću, gdje sam obavljao svoju prvu pastoralnu službu; potom zavodske kapele Sv. Florijana u Krakowu, katedrale u Wawelu, bazilike Sv. Petra i tolikih bazilika i crkava Rima i čitavoga svijeta. Slavio sam Svetu Misu u kapelama izgrađenima na gorskim putovima, na obalama jezerâ i morâ; slavio sam je na oltarima izgrađenima na stadionima, gradskim trgovima… Ovaj tako raznoliki scenarij mojih euharistijskih Slavlja pomaže mi da snažno doživim opći i, tako reći, kozmički značaj Euharistije. Da, kozmički! Jer i kad se slavi na malenu oltaru kakve mjesne crkve, Euharistija se uvijek slavi, u određenom smislu, na oltaru svijeta. Ona sjedinjuje nebo i zemlju. Obuhvaća i prožima sve stvoreno. Sin je Božji postao čovjekom kako bi sve stvoreno, u najuzvišenijem činu hvale, povratio Onome koji ga je stvorio iz ništa. To čini po svećeničkoj službi Crkve, na slavu Presvetoga Trojstva. Uistinu je mysterium fidei (tajna vjere) ono što se ostvaruje u Euharistiji: svijet koji je izišao iz ruku Boga stvoritelja, od Krista otkupljen, vraća se Bogu.

9. Euharistija, spasenjska prisutnost Isusa u zajednici vjernika i njena duhovna hrana, nešto je najdragocjenije što je Crkva mogla imati u svome hodu kroz povijest. Time se objašnjava brižna pozornost koju je ona oduvijek posvećivala euharistijskom Otajstvu, pozornost koja na značajan način proizlazi iz djela Koncila i vrhovnih svećenika. Kako se ne diviti doktrinalnim izlaganjima Dekreta o Presvetoj Euharistiji i o Svetoj Misnoj Žrtvi Tridentskog koncila? One su stranice tijekom narednih stoljeća vodile bilo teologiju, bilo katehezu, a i dan-danas su dogmatsko uporište za trajnu obnovu i rast Naroda Božjega u vjeri i ljubavi prema Euharistiji. U nama bližim vremenima potrebno je spomenuti tri enciklike: encikliku Mirae Caritatis Lava XIII. (28. svibnja 1902.),(5) encikliku Mediator Dei Pija XII. (20. studenoga 1947.)(6) i encikliku Mysterium Fidei Pavla VI. (3. rujna 1965.).(7)

Drugi vatikanski koncil, mada nije objavio poseban dokument o euharistijskom Otajstvu, ipak mu osvjetljuje razne vidove u svojim dokumentima, a osobito u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium te u Konstituciji o Svetoj Liturgiji Sacrosanctum Concilium.

I ja sam, u prvim godinama svoje apostolske službe na Petrovoj katedri, apostolskim pismom Dominicae Cenae (24. veljače 1980.)(8) izložio neke aspekte euharistijskog Otajstva i njegove važnosti za život onoga tko ga služi. Danas nastavljam nit onoga govora sa srcem još punijim ganuća i zahvalnosti, gotovo kao jeka riječi Psalmiste: "Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? Uzet ću kalež spasenja i zazvat ću ime Gospodnje" (Ps 116 /115/,12–13).

10. Ovoj zadaći naviještanja sa strane Učiteljstva treba odgovarati nutarnji rast kršćanske zajednice. Nema sumnje da je koncilska liturgijska reforma donijela velike koristi u pogledu svjesnijega, aktivnijega i plodonosnijeg sudjelovanja vjernika na svetoj oltarskoj Žrtvi. Potom, na tolikim mjestima obavlja se svakodnevno klanjanje pred Presvetim Sakramentom te postaje neiscrpiv izvor svetosti. Pobožno sudjelovanje vjernika u euharistijskoj procesiji na svetkovinu Kristova Tijela i Krvi Gospodinova je milost koja svake godine radošću ispunja one koji u njoj sudjeluju. Mogli bi se spomenuti i drugi pozitivni znakovi vjere i ljubavi prema Euharistiji.

Nažalost, uz ova svjetla, ne nedostaju i sjene. Doista, postoje mjesta gdje se zamjećuje gotovo potpuno zapuštanje pobožnosti euharistijskog klanjanja. Tome se pridodaju, u jednomu ili drugom crkvenom okružju, zloporabe koje doprinose zamračenju ispravne vjere i katoličkog nauka o ovom divnom Sakramentu. Ponekad se susreće veoma suženo shvaćanje euharistijskog Otajstva. Lišen svoje žrtvene dimenzije, slavi se kao da ne nadilazi smisao i vrijednost bratske gozbe. Osim toga, nužnost ministerijalnog svećeništva, utemeljena na apostolskom naslijeđu, ponekad je potamnjena, a sakramentalnost Euharistije svedena na samu učinkovitost navještaja. Otuda također, tu i tamo, ekumenske inicijative koje, premda velikodušne u nakanama, popuštaju euharistijskoj praksi protivnoj disciplini u kojoj Crkva izražava svoju vjeru. Kako zbog svega toga ne iskazati duboku bol? Euharistija je prevelik dar da bi podnosila dvosmislenost i obezvrjeđivanje.

Ufam se da će ova moja enciklika uspješno doprinijeti da se rasprše sjene neprihvatljivih nauka i običaja kako bi Euharistija nastavila svijetliti u svem sjaju svoga otajstva.

11. "Gospodin Isus, one noći kad bijaše predan" (1 Kor 11,23), ustanovio je euharistijsku Žrtvu svoga tijela i svoje krvi. Riječi apostola Pavla vode nas do dramatičnih okolnosti u kojima je rođena Euharistija. Ona u sebi nosi neizbrisivo upisan događaj Gospodinove muke i smrti. No, nije mu samo prisjećanje, nego sakramentalno ponovno predstavljanje. Ona je žrtva Križa koja se ovjekovječuje kroz stoljeća.(9) Ovu istinu dobro izražavaju riječi kojima narod, na latinskom obredu, odgovara na svećenikovu objavu "tajne vjere": "Tvoju smrt, Gospodine, navještamo!"

Crkva je od Krista svoga Gospodina primila Euharistiju ne kao jedan dar, makar dragocjen među tolikim drugima, nego kao najizvrsniji dar, jer je dar njega sama, njegove osobe u njegovu svetom čovještvu, kao i njegova djela spasenja. Ona ne ostaje ograničena u povijesti budući da "sve ono što Krist jest, sve ono što je učinio i pretrpio za sve ljude, ima udjela u božanskoj vječnosti te stoga obuhvaća sva vremena".(10)

Kada Crkva slavi Euharistiju, spomen-čin smrti i uskrsnuća svoga Gospodina, ovaj je središnji događaj spasenja stvarno prisutan te se "vrši djelo našega otkupljenja".(11) Ova je žrtva toliko odlučujuća za spasenje ljudskog roda da ju je Isus Krist izvršio te se je vratio Ocu tek nakon što nam je ostavio sredstvo po kojem ćemo u tome sudjelovati, kao kad bismo bili prisutni. Tako svaki vjernik može na njoj sudjelovati te iz nje trajno crpiti plodove. To je vjera od koje su stoljećima živjeli naraštaji kršćana. Tu je vjeru Crkveno učiteljstvo neprestano isticalo, u radosnoj zahvalnosti za neprocjenjiv dar.(12) Želim još jednom podsjetiti na ovu istinu stavljajući se zajedno s vama, predraga moja braćo i sestre, u stav klanjanja pred ovim Otajstvom: velikim Otajstvom, Otajstvom milosrđa. Što je Isus više mogao učiniti za nas? Uistinu, u Euharistiji nam pokazuje ljubav koja ide "do kraja" (usp. Iv 13,1), ljubav koja ne poznaje mjere.

Crkva trajno crpi svoj život iz otkupiteljske žrtve kojoj pristupa ne samo po vjernu prisjećanju, nego i u stvarnom kontaktu budući da se ova žrtva uvijek iznova uprisutnjuje, sakramentalno se ovjekovječujući, u svakoj zajednici koja je prinosi po rukama posvećenog službenika. Na taj način Euharistija današnjim ljudima priopćava pomirenje koje je Krist jednom zauvijek postigao za ljude svih vremena. Uistinu, "Kristova žrtva i žrtva Euharistije samo su jedna žrtva".(14) Već je sv. Ivan Zlatousti to zgodno izrekao: "Mi prinosimo uvijek istoga Jaganjca, ne danas jednoga, a sutra drugoga, nego uvijek istoga. Stoga, žrtva je uvijek samo jedna… I sad mi prinosimo ovu žrtvu koja je tada bila prinesena i koja se nikada neće potrošiti."(15)

Misa uprisutnjuje žrtvu Križa, ne pridodaje joj se niti je umnaža.(16) Ono što se ponavlja jest slavljenje spomen-čina, "pokazivanje spomen-čina" (memorialis demonstratio)(17) žrtve Križa, po čemu se jedincata i konačna Kristova otkupiteljska žrtva uvijek uprisutnjuje u vremenu. Žrtvena narav euharistijskog Otajstva ne može se stoga shvatiti kao nešto odijeljeno, neovisno o Križu ili samo neizravno povezano sa žrtvom na Kalvariji.

13. U snazi svoga intimnog odnosa sa žrtvom na Golgoti, Euharistija je žrtva u vlastitom smislu, ne samo na općenit način, kao da bi se radilo o jednostavnu prinosu Krista kao duhovne hrane vjernicima. Dar njegove ljubavi i poslušnosti sve do smrti (usp. Iv 10,17–18) jest u prvom redu dar njegovu Ocu. Zasigurno je dar u našu korist, štoviše, u korist čitavoga čovječanstva (usp. Mt 26,28; Mk 14,24; Lk 22,20; Iv 10,15), ali je nadasve dar Ocu: "žrtva koju je Otac prihvatio, razmjenjujući ovo potpuno darivanje svoga Sina, koji je postao ‘poslušan do smrti’ (Fil 2,8), svojim očinskim darivanjem, tj. darom novoga, besmrtnoga života u uskrsnuću".(18)

U darivanju svoje žrtve Crkvi Krist je također htio učiniti svojom duhovnu žrtvu Crkve, pozvanu da s Kristovom žrtvom prinese i samu sebe. O tome nas, s obzirom na sve vjernike, poučava Drugi vatikanski koncil: "Imaju dio u euharistijskoj Žrtvi, izvoru i vrhuncu cijeloga kršćanskog života, prinose Bogu božansku Žrtvu i sebe s njom."(19)

14. Kristov vazam, s mukom i smrću, obuhvaća i njegovo uskrsnuće. Na to podsjeća poklik naroda nakon posvete: "Uskrsnuće tvoje naviještamo". Uistinu, euharistijska Žrtva uprisutnjuje ne samo otajstvo Spasiteljeve muke i smrti, nego i otajstvo uskrsnuća koje je kruna njegove žrtve. Krist u Euharistiji samo kao živi i uskrsli može postati "kruh života" (Iv 6,35.48), "kruh živi" (Iv 6, 51). Sveti je Ambrozije to spominjao novokrštenicima kao primjenu događaja uskrsnuća na vlastiti život: "Ako je Krist danas tvoj, on za te uskrisava svaki dan."(20) Sveti Ćiril Aleksandrijski također naglašava da je sudjelovanje u svetim Otajstvima "istinska ispovijest i sjećanje da je Gospodin umro i vratio se u život za nas i u našu korist".(21)

15. Sakramentalno predstavljanje u Svetoj Misi Kristove žrtve, okrunjene njegovim uskrsnućem, uključuje osobitu prisutnost koja se – po riječima pape Pavla VI. – "naziva ‘stvarna’, ali ne na isključiv način, kao da druge ne bi bile ‘stvarne’, nego jer je ta prisutnost po izvanrednosti supstancijalna te je po njoj Krist, Bogočovjek, sav i posve prisutan".(22) Tako je nanovo izložen uvijek vrijedeći nauk Tridentskog koncila: "S posvetom kruha i vina vrši se pretvorba cjelokupne supstancije kruha u supstanciju Tijela Kristova, našega Gospodina, a sva supstancija vina u supstanciju njegove Krvi. Katolička Crkva ovu promjenu na prikladan i zgodan način naziva transupstancijacija." (23) Uistinu, Euharistija je mysterium fidei, otajstvo koje nadilazi naše misli te se može prihvatiti samo u vjeri, kako su to često podsjećale otačke kateheze o ovom božanskom Sakramentu. "Ne gledaj – poučava sv. Ćiril Jeruzalemski – u kruhu i vinu jednostavne i prirodne elemente, jer je Gospodin izričito rekao da su njegovo tijelo i njegova krv: vjera te u to uvjerava, makar ti osjetila drugačije sugerirala." (24)

"Adoro te devote, latens Deitas" (Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš), nastavljamo pjevati s Anđeoskim naučiteljem. Pred ovim otajstvom ljubavi ljudski razum doživljava svu svoju ograničenost. Shvatljivo je kako je, tijekom stoljećâ, ova istina poticala teologiju na velike napore kako bi razumjela.

Riječ je o pohvalnim naporima, to korisnijima i pronicljivijima što su bili kadriji povezati razumsko kritičko traženje sa "življenom vjerom" Crkve, doživljeno na poseban način u "sigurnoj karizmi istine" kojom je obdareno Učiteljstvo i u "intimnom razumijevanju duhovnih stvari", što nadasve postižu sveci. Ostaje ipak granica na koju je ukazao Pavao VI.: "Svako teološko objašnjenje koje na neki način nastoji proniknuti ovo otajstvo, kako bi bilo u skladu s katoličkom vjerom, mora čvrsto držati da u objektivnoj stvarnosti, neovisno o našem duhu, kruh i vino prestaju postojati nakon posvećenja tako da su od onog trenutka klanjanja dostojni tijelo i krv Gospodina Isusa stvarno pred nama pod sakramentalnim prilikama kruha i vina."(26)

16. Spasenjska se učinkovitost žrtve u punini ostvaruje kad su Gospodinovo tijelo i krv primljeni u pričesti. Euharistijska je žrtva po sebi okrenuta intimnom sjedinjenju nas vjernika s Kristom po pričesti: primamo njega samoga koji se je prinio za nas, njegovo tijelo koje je za nas predao na Križu, njegovu krv koju je "prolio za mnoge, na otpuštenje grijeha" (Mt 26,28). Podsjetimo na njegove riječi: "Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni" (Iv 6,57). Isus nas sam uvjerava da se to sjedinjenje, koje on uspoređuje s onim koje postoji u životu Trojstva, uistinu ostvaruje. Euharistija je istinska gozba na kojoj se Krist nudi kao hrana. Kad je Isus, prvi put, progovorio o ovoj hrani, njegovi su slušatelji ostali zapanjeni i zbunjeni navodeći Učitelja da naglasi objektivnu istinu svojih riječi: "Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi" (Iv 6,53). Ne radi se o metaforičkoj hrani: "Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko" (Iv 6,55).

17. Po zajedništvu s njegovim tijelom i krvlju Isus nam priopćava i svoga Duha. Piše sv. Efrem: "Nazvao je kruh svojim tijelom živim, ispunio ga je samim sobom i svojim Duhom… I onaj tko ga blaguje s vjerom, blaguje Oganj i Duha… Uzmite i jedite od ovoga svi te s njime blagujte Duha Svetoga. Doista je to moje tijelo i onaj tko ga blaguje živjet će uvijeke."(27) Crkva prosi ovaj božanski Dar, korijen svakoga drugog dara, u euharistijskoj epiklezi. Čita se, primjerice, u Božanskoj liturgiji sv. Ivana Zlatoustog: "Zazivamo te, molimo te i prosimo: pošalji svoga Duha Svetoga nad sve nas i na ove darove… kako bi onima koji na njima sudjeluju bili očišćenje duše, otpuštenje grijeha, priopćenje Duha Svetoga." (28) I u Rimskom misalu slavitelj moli: "Okrijepi nas Tijelom i Krvlju Sina svoga, ispuni njegovim Svetim Duhom te u Kristu budemo jedno tijelo i jedan duh."(29) Darom svoga tijela i svoje krvi Krist uvećava u nama dar svoga Duha, izlivena već u krštenju i kao "pečata" darovana u sakramentu potvrde.

18. Poklik koji narod izgovara nakon posvete prikladno se zaključuje očitujući eshatološko pouzdanje koje označava euharistijsko slavlje (usp. 1 Kor 11,26): "Tvoj slavni dolazak iščekujemo!" Euharistija je protegnutost prema cilju, predokus punine radosti koju je Krist obećao (usp. Iv 15,11). U određenom smislu, ona je anticipacija Raja, "zalog buduće slave".(30) Sve u Euharistiji izražava pouzdano iščekivanje da se ostvari "blažena nada i dolazak Spasitelja našega Isusa Krista".(31) Onaj koji se hrani Kristom u Euharistiji ne treba čekati na onostranost kako bi primio život vječni: posjeduje ga već na zemlji, kao prvinu buduće punine koja će obuhvatiti čovjeka u njegovoj cjelovitosti. U Euharistiji uistinu primamo i jamstvo uskrsnuća tijela na koncu svijeta: "Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan" (Iv 6,54). Ovo jamstvo budućega uskrsnuća proizlazi iz činjenice da je tijelo Sina čovječjega, dano kao hrana, njegovo tijelo u proslavljenom stanju Uskrsloga. S Euharistijom se, tako rekuć, usvaja "tajna" uskrsnuća. Stoga sv. Ignacije Antiohijski s pravom naziva euharistijski kruh "lijekom besmrtnosti, protuotrovom protiv smrti".(32)

19. Eshatološka protegnutost koju izaziva Euharistija izražava i učvršćuje zajedništvo s nebeskom Crkvom. Nije slučajno da se u istočnim anaforama i latinskim euharistijskim molitvama s poštovanjem spominju vazda Djevica Marija, Majka našega Boga i Gospodina Isusa Krista, slavni mučenici i svi sveti. To je vid Euharistije koji zaslužuje posebnu pozornost: dok slavimo žrtvu Jaganjca, sjedinjujemo se s nebeskom liturgijom pridružujući se onom neizmjernom mnoštvu koje kliče: "Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!" (Otk 7,10). Euharistija je uistinu rastvaranje neba koje se otvara na zemlji. Ona je zraka slave nebeskog Jeruzalema koja prodire kroz oblake naše povijesti i osvjetljava naš hod.

20. Značajna posljedica eshatološke protegnutosti upisane u Euharistiju također je činjenica da ona daje poticaj našemu povijesnom hodu, polažući sjeme žive nade u svakodnevicu svačije posvećenosti vlastitim obvezama. Ako doista kršćanska vizija dovodi do gledanja "novih nebesa" i "nove zemlje" (usp. Otk 21,1), to ne slabi, nego radije jača naš osjećaj odgovornosti prema današnjem svijetu.(33) Na početku novoga tisućljeća želim to još jače istaknuti kako bi se kršćani više no ikada osjetili pozvanima da ne zanemare svoje dužnosti kao građani ovoga svijeta. Njihova je zadaća, sa svjetlom Evanđelja, doprinijeti izgradnji svijeta prema mjeri čovjeka, svijeta koji će  odgovarati Božjem planu.

Brojni su problemi koji zamračuju obzorje našega vremena. Dosta se je sjetiti hitnosti zauzimanja za mir, polaganja čvrstih temelja pravednosti i solidarnosti u odnosima među narodima, obrane ljudskog života od začeća do njegova prirodnog svršetka. Što reći potom o tisućama protivština u "globaliziranom" svijetu u kojem se najslabiji, najmanji i najsiromašniji malo čemu mogu nadati? A upravo u tom svijetu treba zasvijetliti kršćanska nada! I zbog toga je Gospodin želio ostati s nama u Euharistiji upisujući u ovu svoju žrtvenu i gozbenu prisutnost obećanje obnovljenog čovječanstva po svojoj ljubavi. Znakovito je da, ondje gdje Sinoptici pripovijedaju ustanovljenje Euharistije, Ivanovo Evanđelje, osvjetljujući duboko značenje Euharistije, izvješćuje o "pranju nogu", u čemu se Isus očituje kao učitelj zajedništva i služenja (usp. Iv 13,1–20). Apostol Pavao, sa svoje strane, označava "nedostojno" kršćanske zajednice sudjelovati na Večeri Gospodnjoj ukoliko se događa u kontekstu podjela i ravnodušnosti prema siromasima (usp. 1 Kor 11,17–22.27–34).(34)

Navješćivati smrt Gospodnju "dok on ne dođe" (1 Kor 11,26), za sve koji sudjeluju na Euharistiji, znači obvezu promjene života kako bi, na određen način, postao posve "euharistijski". Upravo ovaj plod preobrazbe života i obveze da se svijet preobrazi prema Evanđelju osvjetljuje eshatološku protegnutost euharistijskog slavlja i čitavoga kršćanskog života: "Dođi, Gospodine Isuse!" (Otk 22,20).

21. Drugi je vatikanski koncil podsjetio da je euharistijsko slavlje u središtu procesa rasta Crkve. Doista, nakon što je rekao da "Crkva ili Kristovo kraljevstvo već prisutno u misteriju, po Božjoj moći vidljivo raste u svijetu",(35) gotovo želeći odgovoriti na pitanje: "Kako raste?", dodaje: "Kad god se na oltaru obavlja žrtva križa, kojom ‘je bio žrtvovan Krist naše vazmeno janje’ (1 Kor 5,7), vrši se djelo našega otkupljenja. Ujedno se sakramentom euharistijskog kruha predočuje i izvršuje jedinstvo vjernika, koji tvore jedno tijelo u Kristu (usp. 1 Kor 10,17)."(36)

Uzročni utjecaj Euharistije prisutan je u samim izvorima Crkve. Evanđelisti preciziraju da su Dvanaestorica, Apostoli bili okupljeni oko Isusa na Posljednjoj večeri (usp. Mt 26,20; Mk 14,17; Lk 22,14). To je detalj od osobite važnosti jer Apostoli "postadoše klice novog Izraela, a ujedno i ishodište svete hijerarhije".(37) Nudeći im kao hranu svoje tijelo i svoju krv, Krist ih je otajstveno uključio u žrtvu koja se je domalo imala dovršiti na Kalvariji. U analogiji sa Sinajskim savezom, zapečaćenim žrtvom i škropljenjem krvlju,(38) Isusove geste i riječi na Posljednjoj večeri postavile su temelje nove mesijanske zajednice, Naroda novoga Saveza.

Prihvaćajući u Cenakulumu Isusov poziv: "Uzmite i jedite… Pijte iz njega svi…" (Mt 26,26–27), Apostoli su prvi put unišli u sakramentalno zajedništvo s Njim. Od toga trenutka, sve do konca svijeta, Crkva se izgrađuje po sakramentalnom zajedništvu s Božjim Sinom žrtvovanim za nas: "Ovo činite meni na spomen… Ovo činite kad god pijete, meni na spomen" (1 Kor 11,24–25; usp. Lk 22,19).

22. Ucjepljenje u Krista, ostvareno po krštenju, neprestano se obnavlja i učvršćuje sudjelovanjem na euharistijskoj žrtvi, nadasve po potpunu sudjelovanju u sakramentalnoj pričesti. Možemo reći ne samo da svatko prima Krista, nego da i Krist prima svakoga od nas. S nama sklapa prijateljstvo: "Vi ste prijatelji moji" (Iv 15,14). Štoviše, mi živimo zahvaljujući Njemu: "Onaj koji mene blaguje živjet će po meni" (Iv 6,57). U euharistijskom se zajedništvu na najuzvišeniji način ostvaruje uzajamno "prebivanje" Krista i učenika: "Ostanite u meni i ja u vama" (Iv 15,4).

Sjedinjujući se s Kristom, narod novoga Saveza, ne zatvarajući se u sama sebe, postaje "sakrament" za čovječanstvo,(39) znak i instrument spasenja ostvarena po Kristu, svjetlo svijeta i sol zemlje (usp. Mt 5,13–16) za otkupljenje sviju.(40) Poslanje je Crkve u kontinuitetu s Kristovim: "Kao što je Otac poslao mene i ja šaljem vas" (Iv 20,21). Iz ovjekovječenja žrtve Križa i zajedništva s Kristovim tijelom i krvlju u Euharistiji, Crkva crpi potrebnu duhovnu snagu kako bi ispunila svoje poslanje. Tako se Euharistija pokazuje kao izvor te ujedno i vrhunac cjelokupne evangelizacije budući da je njen cilj zajedništvo ljudi s Kristom te po Njemu s Ocem i Duhom Svetim.(41)

23. Euharistijskim je zajedništvom Crkva također učvršćena u svome jedinstvu tijela Kristova. Sv. Pavao misli na ovu sjedinjujuću učinkovitost sudjelovanja na euharistijskoj gozbi kad piše Korinćanima: "Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha" (1 Kor 10,16–17). Točan je i dubok komentar sv. Ivana Zlatoustog: "Što je uistinu kruh? Tijelo Kristovo. Što postaju oni koji ga primaju? Tijelo Kristovo; ali ne mnoga tijela, nego jedno tijelo. Doista, kao što je kruh jedan, makar načinjen od mnogih zrna koja se, makar i ne želeći, nalaze u njemu, tako da njihova razlika nestaje zbog njihova savršenog sjedinjenja; na isti smo način i mi uzajamno sjedinjeni između sebe i svi zajedno s Kristom."(42) Dokazivanje je uvjerljivo: naše sjedinjenje s Kristom, koje je dar i milost za svakoga, omogućuje nam da smo u Njemu također združeni u jedinstvo njegova tijela koje je Crkva. Euharistija učvršćuje ucjepljenje u Krista, ostvareno u krštenju po daru Duha (usp. 1 Kor 12,13.27).

Združeno i nerazdvojivo djelovanje Sina i Duha Svetoga, koje se nalazi u začetku Crkve, njena ustanovljenja i njene opstojnosti, djelatno je u Euharistiji. Toga je svjestan autor Liturgije sv. Jakova: u epiklezi anafore moli se Boga Oca da pošalje Duha Svetoga na vjernike i na darove kako bi Kristovo tijelo i krv "svima koji u njima sudjeluju poslužili… za posvećenje duše i tijela".(43) Crkva je učvršćena božanskim Tješiteljem po euharistijskom posvećenju vjernika.

24. Dar Krista i njegova Duha, koje primamo u euharistijskom zajedništvu, preobilnom puninom ispunjaju čežnje za bratskim jedinstvom koje se nastanjuju u ljudskom srcu, a istodobno iskustvo bratstva, ostvarena u zajedničkom sudjelovanju za istim euharistijskim stolom, uzdiže na razinu koja je daleko iznad jednostavnog iskustva ljudske gozbe. Po zajedništvu s Kristovim tijelom Crkva sve dublje dostiže ono svoje biti "u Kristu kao sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda".(44)

Klicama nejedinstva među ljudima, koje svakodnevno iskustvo očituje kao toliko ukorijenjene u čovještvu zbog grijeha, suprotstavlja se sjedinjujuća snaga Kristova tijela. Euharistija, izgrađujući Crkvu, izgrađuje i zajedništvo među ljudima.

25. Čašćenje Euharistije izvan Mise neprocjenjiv je dar u životu Crkve. To je čašćenje usko združeno sa slavljenjem euharistijske Žrtve. Kristova prisutnost pod svetim prilikama koje se čuvaju nakon Mise – prisutnost koja traje sve dok postoje prilike kruha i vina(45) – proizlazi iz slavljenja Žrtve te teži pričesti, sakramentalnoj i duhovnoj.(46) Na pastirima je da ohrabre, i po osobnom svjedočanstvu, euharistijsko štovanje, osobito izlaganje Presvetog Sakramenta, kao i molitve klanjanja pred Kristom prisutnim pod euharistijskim prilikama.(47)

Ugodno se je zadržati s Njim te, poput ljubljenog učenika naslonivši glavu na njegove grudi (usp. Iv 13,25), biti dodirnuti neizmjernom ljubavlju njegova srca. Ako se kršćanstvo u naše vrijeme mora razlikovati nadasve po "umijeću molitve",(48) kako ne osjetiti obnovljenu potrebu provesti duže vrijeme u duhovnom razgovoru, u tihu klanjanju, u stavu ljubavi pred Kristom prisutnim u Presvetom Sakramentu? Koliko sam puta, draga moja braćo i sestre, ovo iskusio i dobio snagu, utjehu i pomoć!

Ovu nam praksu, koju Učiteljstvo uvijek iznova hvali i preporučuje,(49) svjedoče brojni sveci svojim primjerom. Na osobit se je način u tome istaknuo sv. Alfonzo Marija de’ Liguori koji je zapisao: "Među svim pobožnostima, klanjanje Isusu u Presvetom Sakramentu prva je poslije sakramenata, Bogu je najdraža, a nama najkorisnija."(50) Euharistija je neprocjenjivo blago: ne samo dok se slavi, nego također i moleći se pred njom izvan Mise omogućuje se pristup samom izvoru milosti. Kršćanska zajednica koja želi biti kadra kontemplirati Kristovo lice, u duhu kako sam ga predložio u apostolskim pismima Novo millennio ineunte te Rosarium Virginis Mariae, ne može ne razvijati ovaj vid euharistijskog štovanja u kojem se produžuju i umnažaju plodovi zajedništva s Kristovim tijelom i krvlju.

26. Ako, kako sam rekao, Euharistija izgrađuje Crkvu, a Crkva čini Euharistiju, slijedi da među njima postoji najuža povezanost i to tolika da na euharistijsko Otajstvo možemo primijeniti ono što kažemo o Crkvi koju, prema Nicejsko-carigradskom vjerovanju, ispovijedamo kao "jednu, svetu, katoličku i apostolsku". Jedna i katolička je i Euharistija. Ona je također i sveta, štoviše, ona je Presveti Sakrament. Ali je nadasve njen apostolicitet ono čemu želimo posvetiti pozornost.

27. Katekizam Katoličke Crkve, objašnjavajući na koji je način Crkva apostolska, ili utemeljena na apostolima, ukazuje na trostruki smisao izraza. S jedne strane, "ona je bila i ostaje sagrađena na ‘temelju Apostola’ (Ef 2,20), svjedoka koje je sam Krist izabrao i poslao da propovijedaju".(51) I u temelju Euharistije nalaze se Apostoli, ne zato što Sakrament ne bi potjecao od samoga Krista, nego zato što ga je Isus povjerio Apostolima te je po njima i njihovim nasljednicima stigao do nas. Crkva, u kontinuitetu s djelovanjem Apostolâ, poslušnima Gospodinovoj naredbi, slavi Euharistiju  tijekom stoljećâ.

Drugi smisao apostoliciteta Crkve, na koji ukazuje Katekizam, jest da ona "pomoću Duha koji u njoj prebiva, čuva i prenosi nauk, dobar poklad, zdrave riječi koje je čula od apostola".(52) I u ovom je drugom smislu Euharistija apostolska jer se slavi u skladu s vjerom apostolâ. Crkveno je Učiteljstvo u različitim prigodama tijekom dvije tisuće godina povijesti Naroda novoga Saveza pojasnilo euharistijski nauk, uključujući i točnu terminologiju, a s ciljem kako bi se sačuvala apostolska vjera u ovo uzvišeno otajstvo. Ova vjera ostaje nepromijenjena te je za Crkvu bitno da takva i ostane.

28. Crkva je, naposljetku, apostolska u smislu da je "sve do Kristova ponovnog dolaska poučavaju, posvećuju i s njom upravljaju apostoli, po svojim nasljednicima u pastirskoj službi: zboru biskupa, ‘kojima pomažu svećenici, u zajedništvu s Petrovim nasljednikom, vrhovnim pastirom Crkve’".(53) Apostolsko nasljedstvo u pastoralnom poslanju nužno uključuje sakrament Reda ili od samoga početka neprekinuti niz valjanih biskupskih ređenja.(54) Ovo je nasljedstvo bitno kako bi Crkva postojala u pravom i punom smislu.

Euharistija izražava i ovaj smisao apostoliciteta. Doista, kako naučava Drugi vatikanski koncil, "vjernici pak snagom svoga kraljevskog svećeništva, sudjeluju u prinošenju Euharistije",(55) ali je ministerijalni svećenik onaj koji "izvršuje euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi i prinosi je Bogu u ime cijeloga naroda".(56) Stoga je u Rimskom misalu propisano da samo svećenik izgovara euharistijsku molitvu dok mu se narod pridružuje vjerom i u šutnji.(57)

29. Izraz koji često rabi Drugi vatikanski koncil, a po kojem "ministerijalni svećenik vrši euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi",(58) već je čvrsto ukorijenjen u papinskom naučavanju.(59) Kako sam već pojasnio nekom drugom prigodom, in persona Christi "želi se reći više nego ‘u ime’ ili ‘umjesto’ Krista. Kad se kaže ‘u Kristovoj osobi – in persona Christi’, želi se reći da je tu onaj pravi slavitelj – dakako, na poseban i sakramentalan način – sam ‘Veliki i vječni Svećenik’. Jer on je Začetnik-Autor i prvotni Djelatnik- -Aktor ove svoje žrtve i u tome ga nitko ne može zamijeniti".(60) Služba svećenikâ, koji su primili sakrament Reda, u ekonomiji spasenja očituje da je Euharistija koju slave dar koji radikalno nadilazi ovlasti zajednice te je stoga nezamjenjiva u valjanu povezivanju euharistijske posvete sa žrtvom Križa i Posljednjom večerom.

Zajednici koja se okuplja na slavljenje Euharistije, kako bi uistinu bila euharistijska, apsolutno je potreban zaređeni svećenik koji je predvodi. S druge strane, zajednica nije u stanju sama si dati zaređena službenika. On je dar koji ona prima po biskupskom apostolskom nasljedstvu koje ide sve do Apostolâ. Biskup je onaj koji, po sakramentu reda, uspostavlja novog svećenika, dodjeljujući mu vlast da posveti Euharistiju. Stoga, "euharistijsko Otajstvo ne može slaviti nijedna zajednica osim po zaređenom službeniku, kako to naučava Četvrti lateranski koncil".(61)

30. Nauk Katoličke crkve o ministerijalnom svećeništvu u odnosu prema Euharistiji, kao i nauk o euharistijskoj Žrtvi, posljednjih su desetljeća objekt korisna dijaloga na ekumenskom planu. Moramo zahvaliti Presvetome Trojstvu što su se u tom pogledu dogodili značajni koraci te približavanja koja nam bude nadu u buduće potpuno zajedništvo vjere. Ipak, još uvijek je na snazi koncilska napomena s obzirom na crkvene zajednice nastale na Zapadu od XVI. st. pa nadalje, a koje su odijeljene od Katoličke crkve: "Od nas rastavljene crkvene zajednice nemaju s nama punog zajedništva što proistječe iz krsta, i mi vjerujemo da one, naročito zbog nedostatka sakramenta reda, nisu uščuvale izvornu i cjelovitu bit euharistijskog misterija. Ipak one, kad na Svetoj večeri vrše spomen smrti i uskrsnuća Gospodinova, ispovijedaju da život znači biti u Kristovu zajedništvu te iščekuju Kristov slavni dolazak."(62)

Vjernici katolici se, stoga, poštujući religiozna uvjerenja svoje odijeljene braće, moraju uzdržati od pričesti koja se dijeli na njihovim slavljima kako ne bi upali u sumnju o naravi Euharistije te, dosljedno tome, propustili s jasnoćom posvjedočiti istinu. To bi kao rezultat imalo usporavanje hoda prema punom vidljivom zajedništvu. Slično tome, ne može se nedjeljna Sveta Misa zamijeniti ekumenskim slavljenjem Riječi ili molitvenim susretima zajedno s kršćanima koji pripadaju spomenutim crkvenim zajednicama ili sudjelovanjem u njihovoj liturgijskoj službi. Ta su slavlja, u sebi pohvalna u prikladnim prigodama, priprava na željeno puno zajedništvo, pa i euharistijsko, ali ga ne mogu zamijeniti.

Potom, činjenica da je vlast posvećivanja Euharistije povjerena samo biskupima i svećenicima ni na kakav način ne umanjuje ostatak Naroda Božjega budući da je u zajedništvu jedinoga tijela Kristova, koje je Crkva, ovaj dar dan svima na korist.

31. Ako je Euharistija središte i vrhunac života Crkve, jednako je tako vrhunac i svećeničke službe. Stoga, sa zahvalnošću prema Gospodinu našemu Isusu Kristu, naglašavam da je "Euharistija glavni i vrhunski razlog sakramenta svećeništva jer je svećeništvo zapravo rođeno u času ustanovljenja Euharistije, zajedno s njome".(63)

Brojne su svećeničke pastoralne dužnosti. Ako samo pomislimo na društvene i kulturne uvjete današnjega svijeta, lako je shvatiti kolika opasnost prijeti svećenicima da se izgube u velikom broju raznih zadaća. Drugi je vatikanski koncil u pastirskoj ljubavi prepoznao svezu koja daje jedinstvo njihovu životu i djelovanju. Ona, dodaje Koncil, "proistječe naročito iz euharistijske žrtve. Zato ona predstavlja središte i korijen čitavog života prezbitera".(64) Razumljivo je, stoga, od kolike je važnosti za svećenikov duhovni život da on, osim za dobro Crkve i svijeta, prema koncilskoj preporuci, svakodnevno slavi Euharistiju "jer je djelo Krista i Crkve, pa makar joj vjernici ne mogu prisustvovati".(65) Na taj je način svećenik u stanju pobijediti sve dnevne napetosti u kojima se gubi nalazeći u euharistijskoj Žrtvi istinsko središte svoga života i svoje službe, potrebnu duhovnu snagu kako bi se suočio s brojnim pastoralnim zadaćama. Njegovi dani tako postaju uistinu euharistijski.

Iz središnjeg položaja Euharistije u životu i djelovanju svećenika proizlazi i njeno središnje mjesto u pastoralu promicanja svećeničkih zvanja. Prije svega jer se u Euharistiji molitva za zvanja najuže sjedinjuje s molitvom Krista, velikoga i vječnog Svećenika. Istodobno, brižnost svećenika u obavljanju euharistijske službe, povezana s promicanjem svjesna, aktivna i plodonosna sudjelovanja vjernika na Euharistiji, tvori učinkovit primjer i poticaj mladima da velikodušno odgovore na Božji poziv. Bog se često služi primjerom svećenikove gorljive pastirske ljubavi kako bi posijao i u srcu mladića razvio klicu svećeničkog zvanja.

32. Sve ovo pokazuje koliko je bolna i nenormalna situacija kršćanske zajednice kojoj, usprkos tomu što ima dostatan broj i različitost vjernika da tvori župu, ipak nedostaje svećenik da je vodi. Župa je zajednica krštenika koji izražavaju i potvrđuju vlastiti identitet nadasve po slavljenju euharistijske Žrtve. No, to zahtijeva prisutnost svećenika koji jedini može prikazati Euharistiju in persona Christi. Kada je zajednica lišena svećenika, opravdano se nastoji na nekakav način pomoći da se nastave nedjeljna slavlja tako da redovnici i laici koji vode svoju braću i sestre u molitvi na pohvalan način vrše svećeništvo zajedničko svim vjernicima, utemeljeno na milosti krštenja. No, takva se rješenja trebaju smatrati prolaznima dok je zajednica u očekivanju svećenika.

Sakramentalna nepotpunost ovakvih slavlja treba prije svega potaknuti čitavu zajednicu da s većim žarom moli kako bi Gospodin poslao radnike u svoju žetvu (usp. Mt 9,38). Također je treba potaknuti da iskoristi sve druge bitne čimbenike prikladna pastorala zvanja, a da ne podlegne napasti traženja rješenja preko slabljenja moralnih i odgojnih kvaliteta koje se traže od kandidata za  svećeništvo.

33. Kad je, zbog nedostatka svećenika, nezaređenim vjernicima povjereno sudjelovanje u pastoralnoj brizi jedne župe, neka ne zaborave da se, kako naučava Drugi vatikanski koncil, "nijedna kršćanska zajednica ne može izgrađivati ako nema svoj korijen i stožer u svetkovanju presvete Euharistije".(66) Stoga će njihova briga biti da u zajednici živom uščuvaju onu istinsku "glad" za Euharistijom koja će ih poticati da ne propuste nijednu prigodu da slave Misu, koristeći se čak i prigodnom nazočnošću svećenika kojemu po crkvenom pravu nije zabranjeno slavljenje Euharistije.

34. Biskupska sinoda, na izvanrednom zasjedanju 1985., u "ekleziologiji zajedništva" prepoznala je središnju i temeljnu ideju dokumenata Drugoga vatikanskog koncila.(67) Dok se nalazi u stanju hodočašća ovdje na zemlji, Crkva je pozvana da uzdrži i promiče bilo zajedništvo s Presvetim Trojstvom, bilo zajedništvo među vjernicima. Kako bi ostvarila taj cilj, Crkva ima Riječ i Sakramente, osobito Euharistiju, po kojoj ona "neprekidno živi i raste"(68) te u kojoj istodobno izražava samu sebe. Nije slučajno pojam communio (pričest) postao jedno od osobitih imena ovoga uzvišenog Sakramenta.

Euharistija se predstavlja kao vrhunac svih Sakramenata u dovođenju do savršenstva zajedništva s Bogom Ocem, po istovjetnosti s Jedinorođenim Sinom i po djelu Duha Svetoga. Ovu je istinu s oštrinom vjere izrazio čuveni crkveni pisac bizantske tradicije: u Euharistiji, "za razliku od svih drugih sakramenata, otajstvo [zajedništva] je tako savršeno da dovodi do vrhunca sva dobra: ovdje je konačan uvir svake ljudske želje jer tu postižemo Boga, a Bog se s nama združuje u najsavršenijem jedinstvu".(69) Upravo je stoga prikladno u duši gajiti trajnu želju za euharistijskim Sakramentom. Iz ovoga se je razvila praksa "duhovne pričesti" koja se je stoljećima sretno ustalila u Crkvi i koju sveti učitelji duhovnog života preporučuju. Sveta je Terezija od Isusa pisala: "Kad se ne pričestite i ne sudjelujete na misi, možete se duhovno pričestiti, što je veoma korisno… tako se u vas utiskuje mnogo ljubavi našega Gospodina."(70)

35. Euharistijsko slavlje ipak ne može biti polazišna točka zajedništva, nego ga pretpostavlja kako bi ga učvrstilo te dovelo do savršenstva. Sakrament izražava tu svezu zajedništva bilo u njenoj nevidljivoj dimenziji koja nas, u Kristu, a po djelovanju Duha Svetoga, povezuje s Ocem i međusobno, bilo u njenoj vidljivoj dimenziji koja uključuje zajedništvo apostolskog nauka, sakramenata i hijerarhijskog reda. Intimni odnos koji postoji između nevidljivih i vidljivih elementa crkvenog zajedništva konstitutivan je za Crkvu kao sakrament spasenja.(71) Samo se u ovom kontekstu događa legitimno slavljenje Euharistije i istinsko sudjelovanje na njoj. Odatle proizlazi i zahtjev koji je intrinsečan Euharistiji da se slavi u zajedništvu te konkretn