1. Crkva u Europi bila je blisko povezana sa svojim biskupima, po drugi put okupljenima na Sinodi, na kojoj su razmatrali o Isusu Kristu, koji živi u svojoj Crkvi, izvoru nade za Europu.To je tema koju i ja želim navijestiti svim kršćanima Europe na početku trećega tisućljeća, zajedno s braćom biskupima ponavljajući riječi Prve Petrove poslanice: "Ne bojte se [...] i ne plašite se! Naprotiv, Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama" (3,14–15).1

Ova je poruka trajno odzvanjala tijekom Velikog jubileja 2000., s kojim je Sinoda, održana neposredno uoči njega, blisko povezana; ona je bila poput vrata otvorenih prema Jubileju.2 Jubilej je bio "jedinstven, neprekinut hvalospjev Presvetomu Trojstvu", pravi "put pomirenja" i "znak istinske nade za sve one koji upiru pogled u Krista i u njegovu Crkvu".3 Ostavljajući nam u baštinu radost živog susreta s Kristom, koji je "isti jučer i danas i zauvijek" (Heb 13,8), on ponovno pred nas stavlja Gospodina Isusa kao jedini i pouzdan temelj istinske nade.

2. Dublje promišljanje o temi nade od početka je bilo glavni cilj Druge posebne skupštine Biskupske sinode za Europu. Svrha posljednje u nizu sinoda o pojedinim kontinentima slavljenih kao priprava Velikog jubileja 2000.4 bila je razmotriti stanje Crkve u Europi i dati smjernice za promicanje novog naviještanja Evanđelja, kao što sam istaknuo najavljujući njezino sazivanje 23. lipnja 1996., na završetku euharistijskog slavlja na Olimpijskom stadionu u Berlinu.5

Sinodalno je zasjedanje moralo ponovno uzeti u obzir, preispitati i razviti ono što je izišlo na površinu na prethodnoj Sinodi posvećenoj Europi, koja je održana 1991., neposredno nakon pada zidova, na temu "Da bismo bili svjedoci Krista koji nas je oslobodio". Na toj Prvoj posebnoj skupštini iskrsnula je žurnost i prijeka potreba "nove evangelizacije", sa sviješću da se "Europa danas mora ne samo prizivati na svoju prijašnju kršćansku baštinu; potrebno je, naprotiv, da se osposobi kako bi ponovno mogla odlučiti o svojoj budućnosti u susretu s osobom i porukom Isusa Krista".6

Nakon devet godina, uvjerenje kako "je hitna zadaća Crkve da ponovno pruži muževima i ženama Europe oslobađajuću poruku Evanđelja",7 nanovo se nameće sa svojom poticajnom snagom. Tema odabrana za sinodalno zasjedanje opet je postavljala isti izazov, ovaj put s gledišta nade. Drugim riječima, potrebno je navijestiti tu blagovijest nade Europi, koja ju je, čini se, izgubila.8

3. Sinodalna skupština, održana od 1. do 23. listopada 1999., pokazala se dragocjenom prigodom za susret, slušanje i raspravu: produbljeno je poznanstvo biskupa iz različitih dijelova Europe, međusobno i s Petrovim nasljednikom, i svi smo se zajedno mogli uzajamno izgrađivati, osobito zahvaljujući svjedočanstvima onih koji su pod bivšim totalitarnim režimima pretrpjeli teške i dugotrajne progone zbog vjere.9 Još smo jednom proživjeli trenutke zajedništva u vjeri i ljubavi, vođeni željom da ostvarimo bratsku "razmjenu darova", uzajamno obogaćeni raznolikim iskustvima svakoga pojedinačno.10

To je dovelo do spremnosti prihvaćanja poziva što ga Duh upućuje crkvama u Europi, da se odlučno suoče s novim izazovima.11 Pogleda punog ljubavi sudionici Sinode nisu se ustručavali razmotriti sadašnje stanje kontinenta, ukazujući na njegove svijetle i tamne strane. Postali su potpuno svjesni da je to stanje obilježeno teškom nesigurnosti na kulturnoj, antropološkoj, etičkoj i duhovnoj razini. Vladala je isto tako jasna i sve jača želja da se to stanje dublje shvati i protumači, kako bi se razabrale zadaće koje očekuju Crkvu: iz toga su proizišle "korisne smjernice da se Kristovo lice učini sve vidljivijim, i to djelotvornim navještajem, osnaženim dosljednim svjedočenjem".12

4. Življenjem sinodalnog iskustva s evanđeoskim rasuđivanjem sve je više dozrijevala svijest o jedinstvu koje, ne niječući razlike što proizlaze iz povijesnih zbivanja, povezuje razlièite dijelove Europe. To je jedinstvo koje, ukorijenjeno u zajedničkom kršćanskom nadahnuću, zna uskladiti različite kulturne tradicije, te koje na društvenoj i crkvenoj razini traži ustrajan rast u međusobnom poznavanju, otvorenom sve većoj razmjeni vlastitih vrijednosti.

Tijekom Sinode malo-pomalo postajala je oèitom snažna težnja za nadom. Premda su prihvatili  analize složenog stanja koje obilježava Kontinent, sinodalni su oci prepoznali da je Europi, i na Istoku i na Zapadu, ponajprije potrebna nada, koja bi nam pomogla da damo smisao životu i povijesti te našem zajedničkom hodu. Sva su sinodalna promišljanja bila usmjerena prema odgovoru na tu potrebu, polazeći od otajstva Krista i otajstva Trojstva. Sinoda je htjela ponovno istaknuti lik Isusa Krista koji živi u svojoj Crkvi, objavitelja Boga Ljubavi, koji je zajedništvo triju božanskih Osoba.

5. Radostan sam što ovom postsinodalnom pobudnicom mogu s Crkvom u Europi podijeliti plodove ove Druge posebne skupštine Biskupske sinode za Europu. Na taj način namjeravam udovoljiti želji izraženoj na završetku sinodalnoga zasjedanja, kad su mi pastiri predali tekstove svojih razmišljanja s molbom da hodočasničkoj Crkvi u Europi podarim dokument o istoj temi o kojoj je održana Sinoda.13

"Tko ima uši, nek posluša što Duh govori Crkvama" (Otk 2,7). U naviještanju Evanđelja nade Europi kao vodičem poslužit ću se Knjigom Otkrivenja, "proročkom objavom" koja vjerničkoj zajednici razotkriva skriveni i duboki smisao onoga što se događa (usp. Otk 1,1). Otkrivenje pred nas stavlja riječ upravljenu kršćanskim zajednicama, da bi znale protumačiti i živjeti svoje uključivanje u povijest s njezinim pitanjima i nevoljama, u svjetlu konačne pobjede žrtvovanoga i uskrsnulog Jaganjca. Istodobno, ono pred nas stavlja riječ koja nas poziva da živimo odbijajući stalnu napast da ljudski grad izgrađujemo bez Boga ili čak protiv njega. Doista, kad bi se to obistinilo, ljudsko bi se društvo prije ili poslije suočilo s nepovratnom propašću.

14. Plod evanđeoskog obraćenja jest svetost tolikih ljudi i žena našeg vremena, ne samo onih koje je Crkva službeno priznala svetima nego i onih koji su s jednostavnošću i u svakodnevnom življenju svjedočili svoju vjernost Kristu. Kako ne misliti na nebrojene sinove Crkve koji su tijekom povijesti europskoga kontinenta živjeli velikodušnu i autentičnu svetost u skrovitosti obiteljskoga, profesionalnoga i društvenog života? "Svi su oni kao ‘živo kamenje’ koje prianja uz ‘ugaoni kamen’ Krista izgrađivali Europu kao duhovno i moralno zdanje, ostavljajući budućim naraštajima najdragocjeniju baštinu. Gospodin Isus je obećao: ‘Tko vjeruje u mene, djela koja ja činim, i on će činiti. I veća će od ovih činiti, jer ja odlazim Ocu’ (Iv 14,12). Sveci su živi dokaz ispunjenja tog obećanja; oni potiču da vjerujemo kako je to moguće i u najtežim trenutcima povijesti."24

15. Evanđelje nastavlja donositi svoje plodove u župnim zajednicama, među posvećenim osobama, u udrugama laika, u molitvenim skupinama i skupinama posvećenima apostolatu, u raznim zajednicama mladeži, kao i po prisutnosti i širenju novih pokreta i crkvenih stvarnosti. U svakom od njih zapravo isti Duh nalazi način kako pobuditi obnovljenu predanost Evanđelju, velikodušnu raspoloživost služenju, kršćanski život obilježen evanđeoskim radikalizmom i misionarski zamah.

U današnjoj Europi, u postkomunističkim zemljama kao i na Zapadu, koliko god joj bila potrebna trajna obnova,25 župa i dalje zadržava i vrši svoje osobito poslanje, neophodno i veoma značajno za pastoralnu skrb i život Crkve. Ona je i dalje u stanju vjernicima omogućiti prostor za stvarno kršćansko življenje, kao i mjesto istinskog očovječenja i socijalizacije, kako u situacijama raširene anonimnosti svojstvene velikim modernim gradovima, tako i u seoskim područjima s malobrojnim stanovništvom.26

16. Istodobno dok sa sinodalnim ocima izražavam svoje veliko poštovanje prema prisutnosti i djelovanju različitih udruga i apostolskih organizacija, a posebice Katoličke akcije, želim istaknuti značajan prinos što ga u zajedništvu s drugim crkvenim organizacijama, nikad od njih izdvojeno, mogu dati novi pokreti i nove crkvene zajednice. Te skupine, zapravo, "pomažu kršćanima radikalnije živjeti prema Evanđelju; one su kolijevka različitih zvanja i rađaju nove oblike posvećenja; osobito promiču zvanje laika i pomažu mu da se ono izrazi u različitim područjima života; promiču svetost naroda; mogu biti navještaj i poticaj onima koji inače nemaju dodira s Crkvom; često podupiru ekumensko nastojanje i otvaraju putove za međureligijski dijalog; one su lijek protiv širenja sekta i neprocjenjiva pomoć u širenju živosti i radosti u Crkvi".27

17. Zahvaljujemo Gospodinu za veliki i utješni znak nade, a taj je napredak ostvaren ekumenskim nastojanjima po mjerilu istine, ljubavi i pomirenja. To je jedan od velikih darova Duha Svetoga kontinentu kao što je Europa, na kojem je tijekom drugog tisućljeća došlo do teških podjela među kršćanima i koji još uvijek mnogo trpi zbog njihovih posljedica.

18. Na Sinodalnoj je skupštini na vidjelo izašla jasna sigurnost puna zanosa da Crkva Europi treba pružiti najdragocjenije dobro, koje joj nitko drugi ne može dati: vjeru u Isusa Krista, izvor neprevarljive nade,30 dar koji je izvor duhovnoga i kulturnog jedinstva europskih naroda i koji i danas kao i ubuduće može biti bitan prinos njihovu razvoju i njihovoj integraciji. Nakon dvadeset stoljeća Crkva se na početku trećega tisućljeća predstavlja s onim istim navještajem koji oduvijek pronosi i koji je njezino jedino blago: Isus Krist jest Gospodin; u Njemu i ni u kome drugom jest spasenje (usp. Dj 4,12). Vrelo nade za Europu i za čitav svijet jest Krist, "a Crkva je kanal kojim teče i razlijeva se val milosti provrele iz probodenog Otkupiteljeva srca".31

19. Isus Krist je naša nada jer nas je On, vječna Riječ Božja koja je oduvijek u krilu Očevu (usp. Iv 1,18) toliko ljubio da je u svemu osim u grijehu uzeo našu ljudsku narav i postao dionikom našeg života kako bi nas spasio. Ispovijedanje ove istine u samom je srcu naše vjere. Gubitak istine o Isusu Kristu ili njezino nerazumijevanje onemogućuju shvaćanje i ulazak u samo otajstvo Božje ljubavi i trojstvenog zajedništva.33

Isus Krist je naša nada jer On objavljuje otajstvo Trojstva. To je otajstvo srž kršćanske vjere, koja kao u prošlosti još uvijek može dati značajan prinos izgradnji struktura koje su, nadahnjujući se na velikim evanđeoskim vrijednostima, odnosno usklađujući se s njima, u stanju promicati život, povijest i kulturu različitih naroda Kontinenta.

Mnogostruki su duhovni korijeni koji su svojim sokovima pridonijeli priznanju vrijednosti osobe i njezina neotuđivog dostojanstva, svetog značaja ljudskog života i središnje uloge obitelji, važnosti obrazovanja i slobode misli, riječi, vjerovanja, kao i zakonskoj zaštiti pojedinaca i skupina, promicanju solidarnosti i općeg dobra te priznanju dostojanstva rada. Ti su korijeni pomogli da se politička moć podloži zakonima i poštivanju prava osobe i narodâ. Ovdje valja podsjetiti na duh drevne Grčke i Rima, doprinos keltskih, germanskih, slavenskih i ugrofinskih naroda, židovske kulture i islamskoga svijeta. Ipak, mora se priznati da su ta nadahnuća u židovsko-kršćanskoj tradiciji povijesno našla snagu sposobnu da ih uskladi, utvrdi i promiče. Riječ je o činjenici koja se ne može zanemariti; naprotiv, u procesu izgradnje "zajedničkoga europskog doma" treba uvidjeti da se to zdanje mora temeljiti i na vrijednostima koje se najpotpunije očituju u kršćanskoj tradiciji. To je svima na korist.

Crkva "nema razloga da izrazi naklonost prema jednom ili drugom zakonskom ili ustavnom rješenju" 34 Europe, pa stoga želi dosljedno poštivati zakonitu autonomiju građanskog poretka. Pa ipak, njezina je zadaća u kršćana Europe ponovno oživjeti vjeru u Presveto Trojstvo, uz punu svijest da je ta vjera glasnik istinske nade za Kontinent. Mnoge velike, već spomenute uporišne paradigme koje su srž europske civilizacije, svoje najdublje korijene imaju u trojstvenoj vjeri Crkve. Ta vjera sadrži izniman duhovni, kulturni i etički potencijal, sposoban među ostalim rasvijetliti i neka najvažnija pitanja o kojima se danas u Europi raspravlja, kao što su društveno raslojavanje i gubitak uporišta koje bi davalo smisao životu i povijesti. Iz toga proizlazi potreba obnovljenoga teološkog, duhovnog i pastoralnog promišljanja o otajstvu Presvetog Trojstva.35

20. Partikularne crkve u Europi nisu obične agencije ili privatne organizacije. One zapravo djeluju sa specifičnom institucionalnom dimenzijom, koja zaslužuje pravno vrjednovanje uz puno poštivanje pravičnih civilnih zakonodavstava. U promišljanju o samima sebi kršćanske zajednice moraju iznova sebe prepoznati kao dar kojim Bog obogaćuje narode što žive na Kontinentu. To je radosna vijest koju su one pozvane nositi svakoj osobi. U dubljem promišljanju vlastite misionarske dimenzije one moraju trajno svjedočiti da je Isus Krist "jedini i jedincati posrednik spasenja za cjelokupno čovječanstvo: samo u njemu čovječanstvo, povijest i svemir nalaze svoje konačno pozitivno značenje i postižu potpuno ostvarenje; on u samome sebi, u svom događaju i u svojoj osobi ima konačni razlog spasenja; on nije samo posrednik spasenja nego je sam izvor spasenja".36

22. Povratkom Kristu narodi Europe moći će ponovno otkriti onu nadu koja jedina životu daje puninu smisla. I danas ga mogu susresti jer Isus je prisutan, živi i djeluje u svojoj Crkvi: On je u Crkvi i Crkva je u Njemu (usp. Iv 15,1sl.; Gal 3,28; Ef 4,15–16; Dj 9,5). U njoj snagom dara Duha Svetoga trajno nastavlja svoje spasiteljsko djelo.39

Očima vjere Isusovu otajstvenu prisutnost možemo vidjeti u različitim znakovima koje nam je ostavio. Prije svega, on je prisutan u Svetom pismu, koje u svakom svom dijelu govori o Njemu (usp. Lk 24,27.44–47). Ipak, na doista jedinstven način On je prisutan pod euharistijskim prilikama. Ta se prisutnost "zove stvarnom ne u značenju isključivosti, kao da druge ne bi bile ‘stvarne’, već po izvanrednosti, jer je bitna (supstancijalna) te po njoj biva prisutan čitav Krist, Bog i Čovjek".40 Naime, u Euharistiji su "sadržani istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista s dušom i božanstvom, i, prema tome, čitav Krist".41 "Uistinu, Euharistija je mysterium fidei, otajstvo koje nadilazi naše misli te se može prihvatiti samo u vjeri."42 Stvarna je također i Isusova prisutnost u drugim liturgijskim činima Crkve koje ona slavi u njegovo ime. Među njima su Sakramenti, Kristovi čini što ih on vrši po ljudima.43

Isus je u svijetu prisutan i na druge doista istinske načine, poglavito u svojim učenicima, koji, vjerni dvostrukoj zapovijedi ljubavi, štuju Boga u duhu i istini (usp. Iv 4,24) te životom svjedoče bratsku ljubav koja ih obilježava kao Gospodinove sljedbenike (usp. Mt 25,31. 46; Iv 13,35; 15,1–17).44

DRUGO POGLAVLJE

23. "Ovo govori Onaj koji drži sedam zvijezda u desnici, Onaj koji stupa posred sedam zlatnih svijećnjaka [...], Prvi i Posljednji, Onaj koji bijaše mrtav i oživje [...], Sin Božji" (Otk 2,1.8.18). Sam Isus govori svojoj Crkvi. Njegova je poruka upravljena svim pojedinim partikularnim crkvama i odnosi se na njihov unutarnji život koji je katkad obilježen prisutnošću poimanja i mentaliteta nespojivima s evanđeoskom predajom, često prožet raznim oblicima progona i još pogibeljnije ugrožen zabrinjavajućim simptomima posvjetovnjačenja, gubitka izvorne vjere i kompromisom s logikom svijeta. Nerijetko zajednice više nemaju negdašnje ljubavi (usp. Otk 2,4).

Zapaža se kako naše crkvene zajednice potresaju slabosti, teškoće i proturječnosti. I one trebaju ponovno čuti glas Zaručnika koji ih zove na obraćenje, potiče ih na odvažnost prema novìnama i poziva ih da se zauzmu u velikom djelu "nove evangelizacije". Crkva se stalno mora podlagati sudu Kristove riječi i živjeti svoju ljudsku dimenziju u stanju čišćenja kako bi sve više i sve bolje bila Zaručnica bez ljage i nabora, odjevena haljinom od čista blistava lana (usp. Ef 5,27; Otk 19,7–8).

Na taj način Isus Krist poziva naše Crkve u Europi na obraćenje, a one sa svojim Gospodinom i snagom njegove prisutnosti postaju nositeljicama nade za čovječanstvo.

24. Europa je naširoko i dubinski prožeta kršćanstvom. "Nema dvojbe da je u složenoj povijesti Europe kršćanstvo, zasnovano na čvrstom temelju klasičnog naslijeđa i mnogostrukih prinosa raznih etničko-kulturnih tokova koji su se tijekom stoljeća u nju slijevali, središnji i određujući element. Kršćanska je vjera oblikovala kulturu Kontinenta i neodjeljivo se ispreplela s njegovom poviješću, do mjere da povijest Europe uopće ne bi bila razumljiva ako se ne bi uzela u obzir zbivanja koja su obilježila najprije veliko razdoblje evangelizacije, a potom duga stoljeća u kojima se kršćanstvo, unatoč bolnom raskolu između Istoka i Zapada, potvrdilo kao religija samih Europljana. Čak i u modernom te u suvremenom razdoblju, kad se vjersko jedinstvo dodatno razbijalo, bilo zbog daljnjih podjela među kršćanima, bilo zbog postupnog udaljavanja kulture od obzora vjere, uloga vjere i dalje je ostala veoma značajna."45

25. Briga Crkve za Europu rađa se iz njezine same naravi i poslanja. Tijekom stoljeća, naime, Crkva je bila blisko povezana s našim kontinentom, tako da se duhovno lice Europe postupno obrazovalo zahvaljujući naporima velikih misionara, svjedočenju svetaca i mučenika, revnom djelovanju monaha, redovnika i pastira. Od biblijskog poimanja čovjeka Europa je dobila ono najbolje u svojoj humanističkoj kulturi, crpila nadahnuće za svoja intelektualna i umjetnička djela, izradila pravne norme i, nipošto na posljednjemu mjestu, promicala dostojanstvo osobe, izvor neotuđivih prava.46 Na taj je način Crkva kao čuvarica Evanđelja sudjelovala u širenju i učvršćivanju onih vrijednosti koje su europsku kulturu učinile sveopćom.

Imajući sve to na umu, današnja je Crkva s obnovljenom odgovornošću svjesna prijeke potrebe da se ta dragocjena baština ne rasipa i da se Europi pomogne u njezinoj izgradnji ponovnim oživljavanjem njezinih kršćanskih korijena, iz kojih je izrasla.47

26. Neka cijela Crkva u Europi osjeti kao sebi upravljenu Gospodinovu zapovijed i poziv: ispitaj se, obrati se, "probudi se i utvrdi ostatak koji tek što ne umrije" (Otk 3,2). To je zahtjev koji proizlazi i iz promatranja sadašnjeg vremena: "Teško stanje vjerske ravnodušnosti tolikih Europljana, postojanje mnogih i na našem kontinentu koji još ne poznaju Isusa Krista i njegovu Crkvu i koji još nisu kršteni, sekularizam što truje mnoge kršćane koji obično misle, odlučuju i žive ‘kao da Krista nema’, nipošto ne gasi našu nadu, nego je čini poniznijom i sposobnijom da se uzda samo u Boga. Od njegova milosrđa primamo milost i poziv na obraćenje."48

27. Premda se katkad, kao u evanđeoskoj zgodi stišavanja oluje (usp. Mk 4,35–41; Lk 8,22–25), može činiti kao da Krist spava i svoju lađu prepušta na milost i nemilost uzburkanim valovima, od Crkve u Europi traži se da gaji sigurnost da je Gospodin, po daru svoga Duha, u njoj i u ljudskoj povijesti uvijek prisutan i djelatan. On nastavlja svoje poslanje u vremenu, tvoreći Crkvu strujom novog života, koja teče kroz življenje čovječanstva kao znak nade svima.

U kontekstu gdje se i na pastoralnom polju može lako upasti u napast aktivizma, od kršćana u Europi traži se da, živeći u intimnom zajedništvu s Njim, i dalje budu stvaran odraz Uskrsloga. Potrebne su zajednice koje će, promatrajući i nasljedujući Djevicu Mariju, u vjeri i svetosti lik i uzor Crkve,49 njegovati smisao liturgijskoga i unutarnjeg života. Prije i iznad svega, one moraju Gospodina hvaliti, moliti ga, klanjati mu se i slušati njegovu Riječ. Samo će tako biti dionicima njegova otajstva i potpuno živjeti u odnosu prema njemu kao udovi njegove vjerne Zaručnice.

28. Pred novim poticajima na podjele i sukobe, razne partikularne crkve u Europi, osnažene i svojom povezanošću s Petrovim nasljednikom, moraju se založiti da budu pravo mjesto i sredstvo zajedništva čitavoga Božjeg naroda u vjeri i ljubavi.50 Neka stoga gaje ozračje bratske ljubavi življene evanđeoskim radikalizmom u Isusovu imenu i u njegovoj ljubavi; neka razvijaju srdačne odnose, komunikaciju, suodgovornost, sudioništvo, misionarsku svijest, pomnju i spremnost na služenje; neka budu prožete duhom poštivanja, prihvaćanja i uzajamnog popravljanja (usp. Rim 12,10; 15,7–14), kao i služenja te međusobne pomoći (usp. Gal 5,13; 6,2), praštanja (usp. Kol 3,13) i izgradnje (usp. 1 Sol 5,11); one trebaju ostvarivati pastoral koji će, vrjednujući sve legitimne različitosti, promicati i zdušnu suradnju među svim vjernicima i njihovim udrugama; neka ponovno ožive zastupnička tijela kao dragocjena sredstva zajedništva za složno misionarsko djelovanje i za pronalaženje primjereno pripremljenih i kvalificiranih pastoralnih djelatnika. Na taj će način same crkve, nadahnute zajedništvom, koje je očitovanje Božje ljubavi, temelja i razloga neprevarljive nade, biti blistaviji odraz Presvetog Trojstva, kao i znak koji poziva i nuka da se uzvjeruje (usp. Iv 17,21).

29. Da bi se punije živjelo zajedništvo u Crkvi, potrebno je vrjednovati raznolikost karizma i zvanja, koji sve više usmjeravaju k jedinstvu i mogu ga obogatiti (usp. 1 Kor 12). U tom pogledu, s jedne strane, novi pokreti i nove crkvene zajednice moraju "odbaciti svaku napast traženja prava prvorodstva i svako međusobno nerazumijevanje", napredovati na putu sve autentičnijega zajedništva među sobom i s ostalim crkvenim stvarnostima, te "živjeti s ljubavlju u potpunom posluhu biskupima"; s druge pak strane, biskupi su dužni "prema njima pokazati očinstvo i ljubav svojstvenu pastirima"51 te priznati, vrjednovati i usklađivati njihove karizme i njihovu prisutnost sa svrhom  izgradnje jedinstvene Crkve.

Doista, zahvaljujući povećanju suradnje među različitim crkvenim organizacijama pod ljubaznim vodstvom pastira, cijela će Crkva svima moći predstaviti ljepše i vjerodostojnije lice, jasniji odraz Gospodinova lika, pa će tako moći dati novu nadu i utjehu i onima koji je traže, i onima koji su je potrebni, makar je ne tražili.

Da bi se odgovorilo pozivu Evanđelja na obraćenje, "svi zajedno moramo ponizno i odvažno ispitati savjest, kako bismo spoznali svoje strahove i pogrješke te iskreno ispovjedili svoju tromost, propuste, nevjernosti i grijehe".52 Daleko od izazivanja stava beznađa i obeshrabrenja, evanđeosko priznanje vlastitih grijeha u zajednicama će svakako pobuditi iskustvo što ga proživljava svaki pojedini krštenik: radost dubokog oslobođenja i milost novog početka koja pruža mogućnost da se s obnovljenom energijom nastavi na putu evangelizacije.

30. Naposljetku, Evanđelje nade snažan je poziv na obraćenje i na ekumenskom području. U uvjerenju da jedinstvo kršćana odgovara Gospodinovoj zapovijedi "da svi budu jedno" (usp. Iv 17,11) i da se ono danas pokazuje prijeko potrebnim za veću vjerodostojnost u evangelizaciji te kao prinos jedinstvu Europe, sve crkve i crkvene zajednice trebaju biti "potpomognute i ohrabrene da ekumensko nastojanje vide kao ‘zajednički put’ prema Kristu"53 i prema vidljivom jedinstvu koje on želi, tako da jedinstvo u različitosti u Crkvi zablista kao dar Duha Svetoga, tvorca zajedništva.

Za ostvarenje toga potrebno je strpljivo i ustrajno zalaganje sviju, nadahnuto iskrenom nadom i istodobno trijeznim realizmom, zalaganje usmjereno na "vrjednovanje onoga što nas već povezuje, prema iskrenom uzajamnom poštivanju, prema otklanjanju predrasuda, prema međusobnom upoznavanju i ljubavi". 54 Posljedično, da bi bilo na čvrstim temeljima, nastojanje oko jedinstva ne može ne uključivati gorljivo traganje za istinom putem dijaloga i raspravljanja koje, priznajući do sada postignute rezultate, u njima treba vidjeti poticaj daljnjem napredovanju u prevladavanju neslaganja koja još uvijek dijele kršćane.

31. Dijalog treba odlučno nastaviti, ne popuštajući pred teškoćama i naporima: valja ga voditi "pod raznim vidovima (doktrinarnim, duhovnim i praktičnim), slijedeći logiku razmjene dobara što je Duh potiče u svakoj Crkvi i odgajajući zajednice i vjernike, osobito mlade, da žive trenutke susreta i ispravno shvaćen ekumenizam učine uobičajenom dimenzijom crkvenog života i djelovanja".55

Ovaj dijalog jedna je od glavnih briga Crkve, poglavito u ovoj Europi, koja je u prošlom tisućljeću vidjela nastanak mnogobrojnih podjela među kršćanima i koja danas kroči prema svome većem jedinstvu. Ne smijemo se zaustaviti na tom putu, niti se smijemo vratiti natrag! Moramo s pouzdanjem živjeti i nastaviti taj hod, jer uzajamno poštivanje, traganje za istinom, suradnja u ljubavi i osobito ekumenizam svetosti s Božjom pomoći ne mogu a da ne donesu plodova.

32. Unatoč neizbježnim teškoćama sve pozivam da s ljubavlju i bratski uvide i vrjednuju doprinos što ga istočne katoličke crkve samom svojom prisutnošću, bogatstvom svoje predaje, svjedočenjem svoga "jedinstva u različitosti", inkulturacijom što su je ostvarile naviještajući Evanđelje i raznolikošću svojih obreda mogu pružiti za zbiljskiju izgradnju jedinstva. 56 Istodobno, još jednom želim uvjeriti pastire, braću i sestre pravoslavnih crkava, da novu evangelizaciju nikako ne treba brkati s prozelitizmom te da ostaje čvrsta obveza poštivanja istine, slobode i dostojanstva svake osobe.

33. Služiti Evanđelju nade putem ljubavi koja evangelizira zadaća je i odgovornost sviju. Doista, koju god karizmu ili službu netko imao, ljubav je glavni put označen svima, kojim svi mogu ići: cijela je crkvena zajednica pozvana da kroči tim putem, slijedeći stope svoga Učitelja.

34. Svećenici su po svojemu ministeriju na osobit način pozvani slaviti i poučavati Evanđelje nade i služiti mu. Po sakramentu reda koji ih suobličuje Kristu, Glavi i Pastiru, biskupi i svećenici moraju čitav svoj život i djelovanje suobraziti Isusu: propovijedanjem Riječi, slavljenjem sakramenata i vodstvom kršćanske zajednice oni uprisutnjuju otajstvo Krista i po svojoj su službi "pozvani produžiti prisutnost Krista, jedinoga i vrhovnog Pastira, utjelovljujući njegov način života i čineći ga vidljivim posred povjerenog im stada".57

35. U tom okviru i svećenički celibat postaje značajan kao znak nade posve položene u Gospodina. To nije obična, od vlasti nametnuta crkvena stega; naprotiv, to je prije svega milost, neprocjenjiv Božji dar Crkvi, proročka odlika sadašnjem svijetu, izvor snažna duhovnog života i  pastoralne plodnosti, svjedočanstvo eshatološkog Kraljevstva, znak Božje ljubavi prema ovom svijetu, kao i nepodijeljene svećenikove ljubavi prema Bogu i njegovu narodu.58 Življen kao odgovor na Božji dar i kao nadvladavanje napasti hedonističkog društva, celibat ne samo da onoga tko je na nj pozvan vodi do ljudskog ostvarenja, nego se pokazuje i kao čimbenik rasta za druge.

U cijeloj Crkvi ocijenjen kao svećeništvu primjeren, 59 u Latinskoj crkvi obvezan,60 i iznimno cijenjen u istočnim crkvama,61 u kontekstu sadašnje kulture celibat se pokazuje kao rječit znak, koji valja čuvati kao dragocjeno blago Crkve. Preispitivanje sadašnje stege u tom pogledu ne bi pomoglo rješavanju krize svećeničkih zvanja kojoj smo svjedoci u mnogim dijelovima Europe.62 Zalaganje u služenju Evanđelja nade zahtijeva također da Crkva učini sve kako bi predstavila celibat u punini njegova biblijskoga, teološkoga i duhovnog bogatstva.

36. Ne možemo ne vidjeti da vršenje svete službe danas nailazi na nemale teškoće, proizašle i od raširene kulture i od smanjenja broja svećenika, kao i porasta pastoralnih zadaća i zamora do kojeg to može dovesti. Stoga su još dostojniji poštovanja, zahvalnosti i potpore svećenici koji zadivljujućim predanjem i vjernošću vrše povjerenu im službu.63

Posežući za riječima sinodalnih otaca, i ja im s povjerenjem i zahvalnošću želim izraziti svoje ohrabrenje: "Ne klonite duhom i ne dajte da vas umor svlada; u punom zajedništvu s nama biskupima, u radosnom bratstvu s drugim svećenicima, u iskrenoj suodgovornosti s osobama posvećenog života i svim vjernicima laicima, ustrajte u svom dragocjenom i nezamjenjivom djelu."64

Uz svećenike želim spomenuti i đakone, koji, makar na različitom stupnju, imaju udjela u istome sakramentu reda. Poslani da služe crkvenoj zajednici, oni pod vodstvom biskupa i s njegovim svećenicima vrše "diakoniju" (služenje) liturgije, propovijedanja i ljubavi.65 Na taj njima vlastit način oni su u službi Evanđelja nade.

37. Osobito je rječito svjedočenje osoba posvećena života. S tim u svezi prije svega valja uvidjeti temeljnu ulogu monaštva i redovništva u evangelizaciji Europe i u izgradnji njezina kršćanskog identiteta.66 Ta se uloga mora nastaviti i danas, u vrijeme prijeko potrebne "nove evangelizacije" Kontinenta i vrijeme u kojem se izgradnja struktura i složeniji odnosi stavljaju pred osjetljivu prekretnicu. Europi je uvijek potrebna svetost, proročko svjedočenje, evangelizacijsko djelovanje i služenje osoba posvećenog života. Također valja istaknuti osobit prinos što ga svjetovni instituti i družbe apostolskog života mogu dati zahvaljujući njihovu nastojanju da snagom Blaženstava svijet  preobraze iznutra.

38. Specifičan prinos što ga osobe posvećena života mogu dati Evanđelju nade polazi od nekih vidova koji obilježavaju sadašnje kulturno i društveno lice Europe.67 Tako, zahtjev za novim oblicima duhovnosti koji se pojavljuje u društvu mora dobiti odgovor u priznanju apsolutnog prvenstva Boga, življenom od strane posvećenih osoba u potpunom sebedarju, trajnom obraćenju života prikazanog kao pravo duhovno bogoštovlje. U okruženju zaraženom sekularizmom i podložnom konzumizmu, posvećeni život, dar Duha Crkvi i za Crkvu, sve više postaje znak nade u mjeri u kojoj svjedoči transcendentalnu dimenziju postojanja. U današnjoj multikulturalnoj i multireligijskoj situaciji, s druge strane, traži se svjedočenje evanđeoskog bratstva koje obilježava posvećeni život i od njega čini poticaj na očišćenje i integraciju različitih vrijednosti, putem prevladavanja podjela. Prisutnost novih oblika siromaštva i marginalizacije mora potaknuti kreativnost u zauzimanju za najpotrebnije, što je odlikovalo tolike utemeljitelje redovničkih instituta. Naposljetku, sklonost nekakvoj zaokupljenosti samim sobom u raspoloživosti posvećenih osoba može naći protulijek za nastavak djela evangelizacije na drugim kontinentima, unatoč opadanju njihova broja, vidljivom u različitim institutima.

39. Budući da je uloga zaređenih službenika i posvećenih osoba od odlučujuće važnosti, ne može se prešutjeti uznemirujuća oskudica svećeničkih pripravnika i redovničkih kandidata, osobito u Zapadnoj Europi. To stanje traži zalaganje sviju u primjerenom pastoralu zvanja. Samo "kad se mladima predstavi osoba Isusa Krista u svoj svojoj punini, u njima se užiže nada koja ih potiče da sve ostave kako bi ga slijedili i odgovorili na njegov poziv te svojim vršnjacima svjedočili o njemu".68 Briga za zvanja je, dakle, životno pitanje za budućnost kršćanske vjere u Europi i, prema tome, za duhovni napredak samih naroda koji je nastavaju; to je izazov s kojim se Crkva, koja želi naviještati i slaviti Evanđelje nade i služiti mu, mora suočiti.69

40. Za razvijanje neophodnog pastorala zvanja valja vjernicima tumačiti vjeru Crkve o naravi i dostojanstvu ministerijalnog svećeništva; poticati obitelji da žive kao prave "kućne crkve", kako bi se u njima različita zvanja zapazila, prihvatila i gajila; ostvarivati takvo pastoralno djelovanje koje, osobito mladima, pomaže odabrati život ukorijenjen u Kristu, potpuno posvećen Crkvi.70

Uvjereni da Duh Sveti i danas djeluje, i da ne manjka znakova te prisutnosti, osnovno je pitanje da se promicanje zvanja ućini dijelom redovne pastoralne skrbi. Stoga je nužno "osobito u mladima raspaliti duboku čežnju za Bogom, stvarajući tako prikladno ozračje za velikodušne odgovore zvanja"; prijeko je potreban veliki molitveni pokret u crkvenim zajednicama europskog kontinenta, jer "izmijenjene povijesne i kulturne prilike zahtijevaju da se pastoral zvanja uoči kao jedan od glavnih ciljeva čitave kršćanske zajednice".71 Također je neophodno da sami svećenici žive i djeluju dosljedno u skladu sa svojim istinskim sakramentalnim identitetom. Naime, ako je slika koju o sebi pružaju zamućena i loša, kako će privući mlade da ih nasljeduju?

41. Prinos vjernika laika crkvenom životu od iznimne je važnosti: oni imaju nezamjenjivu ulogu u naviještanju i služenju Evanđelja nade, jer "po njima je Kristova Crkva prisutna u najrazličitijim područjima svijeta, kao znak i vrelo nade i ljubavi".72 Punim dioništvom u poslanju Crkve u svijetu, oni su pozvani svjedočiti kako je kršćanska vjera jedini potpuni odgovor na pitanja što ih život stavlja pred svakog pojedinca i svako društvo, i u svijet mogu ucjepljivati vrednote Kraljevstva Božjega, obećanja i jamstva nade koja ne iznevjeruje.

Jučerašnja i današnja Europa zna za prisutnost značajnih i svijetlih primjera takvih laičkih likova. Kao što su sinodalni oci istaknuli, treba se među ostalima sa zahvalnošću sjetiti muškaraca i žena koji su svjedočili i svjedoče Krista i njegovo Evanđelje službom u javnom životu i s odgovornošću koju ona uključuje. Iznimno je važno "poticati i podupirati posebna zvanja u službi općeg dobra: osobe koje će, po primjeru i na način onih koji su nazvani ‘ocima Europe’ znati izgrađivati sutrašnje europsko društvo, učvršćujući ga na stamenim duhovnim temeljima".73

Isto priznanje dugujemo djelovanju koje, često u skrovitosti običnog života, kršćanski laici vrše poniznim služenjem, sposobnim siromasima navijestiti Božje milosrđe; moramo biti zahvalni tim muškarcima i ženama za odvažno svjedočenje ljubavi i praštanja, vrjednota koje evangeliziraju široka područja politike, društvene zbilje, gospodarstva, kulture, ekologije, međunarodnog života, obitelji, obrazovanja, zanimanja, rada i patnje.74 Za to su potrebni pedagoški seminari koji bi vjernike laike osposobili da svoju vjeru primijene u ovozemaljskim situacijama. Zasnovani na ozbiljnom uvodu u crkveni život i posebice na proučavanju društvenog nauka Crkve, takvi bi im seminari trebali pružiti ne samo nauk i poticaje nego i primjerene osnove duhovnosti kako bi osnažili njihovo zauzimanje, življeno kao autentičan put svetosti.

42. Crkva je svjesna osobitog prinosa žene u služenju Evanđelja nade. Povijest kršćanske zajednice potvrđuje kako su žene uvijek imale istaknuto mjesto u svjedočenju Evanđelja. Valja se prisjetiti koliko su one, često u tišini i skrovitosti, u