 |
HOMILIJA PAPE BENEDIKTA XVI. O TREĆOJ OBLJETNICI SMRTI SLUGE BOŽJEGA PAPE IVANA PAVLA II.
Srijeda, 2. travnja 2008.
Draga braćo i sestre!
Dan 2. travnja ostao je urezan u sjećanje Crkve kao dan odlaska s ovoga svijeta
sluge Božjega pape Ivana Pavla II. Ponovno s mnogo osjećaja proživljavamo one
sate te subotnje večeri, kad je veliko mnoštvo koje je preplavilo Trg Sv. Petra,
kako bi molilo, primilo vijest o smrti. Kroz više dana vatikanska bazilika i
ovaj trg doista su bili srce svijeta. Neprekidna rijeka hodočasnika došla je
odati počast tijelu voljenoga pape, a njegov sprovod dodatno je posvjedočio o
poštovanju i ljubavi koje je potakao u dušama tolikih vjernika i osoba iz svih
dijelova svijeta. Kao i prije tri godine, ni danas nije prošlo mnogo vremena od
Uskrsa. Srce Crkve još je duboko uronjeno u otajstvo Gospodinova uskrsnuća.
Zapravo, sav život moga časnoga prethodnika, a posebice njegovu Petrovu službu,
mogli bismo iščitavati u znaku uskrsloga Krista. Gajio je izvanrednu vjeru u
njega, i s njime se zadržavao u bliskom, jedinstvenom i neprekinutom razgovoru.
Među ljudskim i nadnaravnim kvalitetama, imao je doista i izvanredan duhovni i
mistični senzibilitet. Bilo je dovoljno promatrati ga dok je molio: doslovno je
uranjao u Boga te se činilo kao da mu je sve ostalo u tim trenucima nevažno. Na
liturgijskim slavljima bio je pozoran na otajstvo koje se ostvaruje, te je imao
istaknutu sposobnost rječitog prenošenja Riječi Božje u svome trenutku
povijesti, i to na dubokoj razini Božjega nauma. Sveta misa bila je za njega,
kao što je to više puta ponovio, središte svakoga dana i čitavoga njegova
života. "Živa i sveta" stvarnost euharistije davala mu je duhovnu snagu za
vođenje Naroda Božjega na hodu kroz povijest.
Ivan Pavao II. sklopio je oči uoči druge vazmene nedjelje, o završetku "dana što
ga je stvorio Gospodin". Čitava njegova agonija trajala je kroz taj "dan", kroz
taj novi prostor i vrijeme koji se naziva "osmi dan", što ga je zamislilo
Presveto Trojstvo djelom utjelovljene, umrle i uskrsle Riječi. Papa Ivan Pavao
II. više je puta već prije, za svoga života, a posebice u izvršavanju papinskog
poslanja, dokazao da je na neki način uronjen u tu duhovnu dimenziju. Njegov
pontifikat u cjelini, ali i tolikim posebnim trenucima, izgleda nam kao znak i
svjedočanstvo Kristova uskrsnuća. Vazmena dinamika, koja je od života Ivana
Pavla II. načinila cjelovit odgovor na Gospodinov poziv, nije se mogla do kraja
izraziti bez dioništva na mukama i na smrti božanskoga Učitelja i Otkupitelja.
"Vjerodostojna je riječ: - kaže apostol Pavao - Ako s njime umrijesmo, s njime
ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati" (2 Tim 2,11-12). Od
djetinjstva, Karol Wojtyla doživljavao je istinu ovih riječi, susrećući na svome
putu križ, u svojoj obitelji i u svome narodu. Rano je odlučio nositi ga zajedno
s Isusom, slijedeći njegove stope. Htio je biti njegov vjerni sluga sve do
prihvaćanja poziva u svećeništvo kao dara i zadatka za cijeli život. S njime je
živio i s njime je htio i umrijeti. A sve to po jedinstvenom zagovoru Blažene
Djevice Marije, Majke Crkve, Majke Otkupiteljeve, blisko i činjenično združene s
njegovim spasonosnim otajstvom smrti i uskrsnuća.
U ovom promišljanju i sjećanjima vode nas biblijska čitanja koja su upravo bila
naviještena: "Vi se ne bojte!" (Mt 28,5). Riječi anđela uskrsnuća, upućene
ženama uz prazan grob, što smo ih sada čuli, postale su svojevrsno geslo na
riječima pape Ivana Pavla II., još od svečanog početka njegove Petrove službe.
Ponovio ih je više puta Crkvi i čovječanstvu na putu prema 2000. godini, a onda
i kroz taj povijesni prijelaz i dalje, prema zori trećeg tisućljeća. Izgovarao
ih je uvijek s beskompromisnom čvrstinom, najprije mašući pastoralom koji na
vrhu nosi križ, a potom, kad su mu fizičke snage počele slabjeti, gotovo
uhvativši se za njega, sve do posljednjeg Velikog petka, kada je sudjelovao na
križnom putu iz privatne kapele, stežući u rukama križ. Ne možemo zaboraviti to
posljednje i tiho svjedočanstvo ljubavi prema Isusu. I taj rječiti prizor
ljudske patnje i vjere, toga posljednjeg Velikog petka, vjernicima i čitavom
svijetu naznačio je tajnu svega kršćanskog života.
Njegov usklik "Ne bojte se!" nije bio utemeljen na ljudskim silama, ni na
postignutim uspjesima, nego isključivo na Riječi Božjoj, na križu i Kristovu
uskrsnuću. Kako je bio lišavan svega, na kraju i samoga govora, ovo predanje
Kristu postajalo je sve vidljivije. Kao što se dogodilo s Isusom, i kod Ivana
Pavla II. riječi su na koncu prepustile mjesto konačnoj žrtvi, darivanju sebe
sama. I ta je smrt bila pečat cjelokupnog života darovana Kristu, njemu
suobličena čak i fizički u trenucima patnje, i pečat pouzdanog predanja u ruke
nebeskoga Oca. "Pustite da odem k Ocu", bile su to - prema svjedočanstvu onih
koji su mu bili blizu - njegove posljednje riječi, na svršetku života potpuno
posvećena upoznavanju i motrenju Gospodinova lica.
Časna i draga braćo, zahvaljujem vam svima što ste mi se pridružili na ovoj
svetoj misi zadušnici za ljubljenoga Ivana Pavla II. Posebno mislim na sudionike
prvoga Svjetskog kongresa o Božanskom milosrđu, koji počinje upravo danas, i
koji želi dublje proučiti njegov bogat nauk o ovoj temi. Milosrđe Božje -
govorio je on - povlašteni je ključ za razumijevanje njegova pontifikata. Htio
je da poruka milosrdne ljubavi Božje stigne do svih ljudi te je poučavao
vjernike da budu njezini svjedoci (usp. Homilija u Krakovu-Lagiewniki, 18.
kolovoza 2002.). Stoga je htio na čast oltara uzdići sestru Faustinu Kowalsku,
poniznu redovnicu koja je tajanstvenim božanskim naumom postala proročka
glasnica Božanskoga milosrđa. Sluga Božji Ivan Pavao II. upoznao je i osobno
proživio strahovite tragedije 20. stoljeća, te se dugo pitao što bi moglo
zaustaviti plimu zla. Nije se mogao naći drugi odgovor doli ljubav Božja. Samo
Božansko milosrđe u stanju je doista postaviti granicu zlu; samo svemoguća
ljubav Božja može nadvladati prepotenciju zlih i razornu moć egoizma i mržnje.
Stoga je, za svoga posljednjeg posjeta Poljskoj, vraćajući se u svoju rodnu
zemlju, rekao: "Nema čovjeku drugog izvora nade doli milosrđa Božjeg" (ibid.).
Zahvalimo Gospodinu što je Crkvi darovao ovog vjernog i odvažnog slugu. Hvalimo
i blagoslivljajmo Blaženu Djevicu Mariju što je neprekidno bdjela nad njegovom
osobom i nad njegovom službom, na korist kršćanskoga naroda i cijeloga
čovječanstva. I dok za njegovu izabranu dušu prinosimo otkupiteljsku žrtvu,
molimo ga da svakoga od nas nastavi zagovarati na nebu, a posebno mene što me
Providnost pozvala da prihvatim njegovu neizmjernu duhovnu baštinu. Neka Crkva,
slijedeći njegov nauk i primjer, nastavi vjerno i beskompromisno svoje
evangelizatorsko poslanje, šireći neumorno milosrdnu ljubav Kristovu, izvor
istinskoga mira za cijeli svijet.
|